SONJI
Ej, draga naša , koliko sam ti puta rekla- „ma, što nisi ostala u Zagrebu ,to je tvoja prirodna sredina“.
Diploma PMF , sve naučeno i urođeno, sve je upućivalo na nastavak puta mlade znanstvenice koja je voljela plesne pokrete, uvalice otoka Hvara, ali i svoju biologiju, svijet nauke oca sveučilišnog profesora, vidike koji su joj se otvarali......
I po tko zna koji put u životu more je nešto uzelo. Uzelo je jednu SUDBINU.
Zagreb grad ostao je grad njezinih roditelja, kao i Samobor. Voćnjak i Samobor jedne su godine postali njihova prošlost, a Zagreb njezinih gimnazijskih i studijskih dana sve više je postajao grad nebrojenih liječničkih pregleda, nekih operacija ali i nekih sačuvanih prijateljstava , koncerata, zimovanja i uskrsnih zora. I onda je u bolnici Rebro dijagnoza prijetećeg raka nadvladala sve, i prošlo i sadašnje i moguće , poremetila sve planove, ograničila obzorja, malaksala ionako skromne želje. Ali, ne i čvrstu volju da se bori do kraja !!!!!!!!!!
„Željela bih ići na more“-rekla si u svibnju začuđenom doktoru koji je znao za progresivnost i agresivnost toga paklenog raka. Ipak, nisi dala da ti život pretvori u pakao. Prihvaćala si sve rečeno, borila se s nadom da ćeš urednošću i poslušnošću „rastegnuti“ granice postavljene u dijagnozi.
Ovo nisu moji memoari,draga moja,ovo je samo crtica- da se ne zaboravi. Obećala sam nešto napisati .Ovo nije ispunjenje toga obećanja. Ako mi Bog podari godine života, to će tek uslijediti.
Ipak, stalno se kao lajtmotiv povlači pitanje - Zašto si se ti koja si sigurnim zamasima ruku savladavala metre ( u damskom stilu, ipak!) i metre morske površine, zašto si se bojala dubina? Ne samo morskih, već i onih životnih.
Je li bila sretna, pitat će neki ? Ako je „sreća u tome što uživaš“ ( po P.Bosmansu), onda mogu reći da je bila donekle sretna. Jer, znala je uživati u malim stvarima.
Jedne rujanske nedjelje izgubila se svijest za ovu stvarnost, pa su zasvijetlili kratki trenutci nade. Potom – mozak kao organ više nije funkcioniro pod agresijom raka. Usrdne su bile naše molitve – Bože, Abba Oče, u Tvojim je rukama!!!!!!!!!! I milosrdni Otac primio je sve – tuge, sjete, gorčine, žalost veliku što znaju mnogi ; razočarenje jer je u bolesti(baš u bolesti!)osjetila zaborav nekadašnjih prijateljica . Primio je Otac nebeski one zamahe na morskoj površini ,ali i prvo ronjenje u dubinu. Zakrilio je nježnošću oca i milosrđem Stvoritelja !
/na dan ispraćaja ovozemnih ostataka; rujna 2019. /
Kako završiti ovu crticu ?
Možda će se pokazati znakovitima ove izabrane misli, odabrane iz primjerka časopisa „Ulični fenjer“ (kupljen na zagrebačkim ulicama ):
„Milijun drveća na svijetu „slučajno“ su
zasadile vjeverice.
One bi zakopale plodove,
a zatim zaboravile.
Zato, činite dobro i zaboravite.
Jednoga će se dana
plodovi povećati „( nepoznati autor )
MOŽDA ĆEMO VIDJETI JEDNO DRVO U ČIJIM ĆEMO KROŠNJAMA OSLUHNUTI GOVOR SONJE.
A MOŽDA ĆE OVE JEDNOSTAVNE MISLI POTAKNUTI NEKE DA I DALJE USTRAJNO ČINE DOBRO . NIKAD SE NE ZNA KAD ĆE SE PLODOVI POVEĆATI
Ej, draga naša , koliko sam ti puta rekla- „ma, što nisi ostala u Zagrebu ,to je tvoja prirodna sredina“.
Diploma PMF , sve naučeno i urođeno, sve je upućivalo na nastavak puta mlade znanstvenice koja je voljela plesne pokrete, uvalice otoka Hvara, ali i svoju biologiju, svijet nauke oca sveučilišnog profesora, vidike koji su joj se otvarali......
I po tko zna koji put u životu more je nešto uzelo. Uzelo je jednu SUDBINU.
Zagreb grad ostao je grad njezinih roditelja, kao i Samobor. Voćnjak i Samobor jedne su godine postali njihova prošlost, a Zagreb njezinih gimnazijskih i studijskih dana sve više je postajao grad nebrojenih liječničkih pregleda, nekih operacija ali i nekih sačuvanih prijateljstava , koncerata, zimovanja i uskrsnih zora. I onda je u bolnici Rebro dijagnoza prijetećeg raka nadvladala sve, i prošlo i sadašnje i moguće , poremetila sve planove, ograničila obzorja, malaksala ionako skromne želje. Ali, ne i čvrstu volju da se bori do kraja !!!!!!!!!!
„Željela bih ići na more“-rekla si u svibnju začuđenom doktoru koji je znao za progresivnost i agresivnost toga paklenog raka. Ipak, nisi dala da ti život pretvori u pakao. Prihvaćala si sve rečeno, borila se s nadom da ćeš urednošću i poslušnošću „rastegnuti“ granice postavljene u dijagnozi.
Ovo nisu moji memoari,draga moja,ovo je samo crtica- da se ne zaboravi. Obećala sam nešto napisati .Ovo nije ispunjenje toga obećanja. Ako mi Bog podari godine života, to će tek uslijediti.
Ipak, stalno se kao lajtmotiv povlači pitanje - Zašto si se ti koja si sigurnim zamasima ruku savladavala metre ( u damskom stilu, ipak!) i metre morske površine, zašto si se bojala dubina? Ne samo morskih, već i onih životnih.
Je li bila sretna, pitat će neki ? Ako je „sreća u tome što uživaš“ ( po P.Bosmansu), onda mogu reći da je bila donekle sretna. Jer, znala je uživati u malim stvarima.
Jedne rujanske nedjelje izgubila se svijest za ovu stvarnost, pa su zasvijetlili kratki trenutci nade. Potom – mozak kao organ više nije funkcioniro pod agresijom raka. Usrdne su bile naše molitve – Bože, Abba Oče, u Tvojim je rukama!!!!!!!!!! I milosrdni Otac primio je sve – tuge, sjete, gorčine, žalost veliku što znaju mnogi ; razočarenje jer je u bolesti(baš u bolesti!)osjetila zaborav nekadašnjih prijateljica . Primio je Otac nebeski one zamahe na morskoj površini ,ali i prvo ronjenje u dubinu. Zakrilio je nježnošću oca i milosrđem Stvoritelja !
/na dan ispraćaja ovozemnih ostataka; rujna 2019. /
Kako završiti ovu crticu ?
Možda će se pokazati znakovitima ove izabrane misli, odabrane iz primjerka časopisa „Ulični fenjer“ (kupljen na zagrebačkim ulicama ):
„Milijun drveća na svijetu „slučajno“ su
zasadile vjeverice.
One bi zakopale plodove,
a zatim zaboravile.
Zato, činite dobro i zaboravite.
Jednoga će se dana
plodovi povećati „( nepoznati autor )
MOŽDA ĆEMO VIDJETI JEDNO DRVO U ČIJIM ĆEMO KROŠNJAMA OSLUHNUTI GOVOR SONJE.
A MOŽDA ĆE OVE JEDNOSTAVNE MISLI POTAKNUTI NEKE DA I DALJE USTRAJNO ČINE DOBRO . NIKAD SE NE ZNA KAD ĆE SE PLODOVI POVEĆATI
U MJESECU ODLASKA U VJEČNOST MIRJANE TOMIČIĆ
Priupitah sestru tvoju, moju blisku prijateljicu – je li ono Mirjani 15.sječnja godišnjica ili rođendan ? Naime, „burtam“ to, a zapravo mi djeluje kao jedno te isto jer je prekratki bio njezin životni vijek u fizičkom obliku. Vječnost je zazvala u „stanu Oca nebeskoga“ doista rano.
I onda se prisjetih i ovoga. Njezinoj obitelji svaka je nova godina započinjala kušnjom vjere još otkako su nedužnog joj barbu smaknuli neke sile Zla onih godina kad su nevini padali pokošeni bez ikakvog razloga. Onih godina........Davnih godina? Na našim prostorima, na otoku najsunčanijem, da, bilo je to davno. Nažalost, ne mogu propustiti priliku napomenuti ( jer mnogi imaju amneziju )da su slične sile Zla eruptirali svom silinom 90-ih godina prošlog stoljeća, samo s drugim „akterima“...
Bila je to, osjećam, kušnja vjere. Bila je to, znam, potvrda vjere. Jer nikada oni, bolom pogrbljeni dugo dugo, nisu pokleknuli pod udarcima demona različitih vidova, lica, imena i oblika. Nikada nisu dopustili da ih mržnja zatruje. Ostala je – samo bol..............I u tom istom mjesecu dok su se mnogi prisjećali blještavih proslava ispraćaja jedne godine i poprilično mamurnih jutara u osvitu ili u kasnim popodnevnim satima neke Nove koja je nastupala, odlazak Mirjane na „poljane nebeske“ ovorio je još jednu ranu. Ali, ne samo ranu. Produbio je vjeru u situacijama kad mnogi hule na Boga, učvrstio je ljubav onda kad se prijeti rasplinuti pod teretom gorčine...................
Nekoliko puta sam se zapitala – zašto se ne spominju svijetli primjeri podnošenja boli, muka i tereta života? Zašto se ne spominje vjera, nada i djelotvorna ljubav ? Zašto , kad je sve to povezano i s tobom i tvojima ? Zašto živimo kao da nemamo pozitivnih primjera, kao da nismo imali žrtve vrijedne divljenja ?
I danas – trenutak odluke . Čemu pitanja ? Margita, Bog ti je dao razum, osjećaje , a neki dobri ljudi( uz moj trud, dakako ) i laptop. Ne pitaj. Djeluj .
Mirjana, tvojoj majci darujem stihove pjesnikinje ANKE PETRIČEVIĆ – S.MARIJE OD PRESV.SRCA ( iz zbirke : U sjeni transcendencije , izdanje „Školske knjige“, 1999.g.)
- Ulomak iz pjesme „CVJETOVI MOGA DJETINJSTVA „
( str.566 )
IV.
Kad ćeš poći na počinak,
Majko?
Ne mogu usnuti
motreći tvoju tugu.
Pred malim kandilom
ti još moliš........
VI.
Majko, neka sva svjetla
moje duše
obasjaju ovu noć.
Netko od mene odlazi
tihim korakom
Iz iste knjige – zbirke ( na str.556)
IVAN GOLUB
ZOVI ME IMENOM
( ulomak )
Kad loza otpusti u miru list
zovi me imenom
Kad sumrak prisvoje djeca i zvon
zovi me imenom
Kad more oplakuje pore
zovem te imenom
Imenom te tvojim zazvao ! Pogledaj na lozu i maslinu; na cmilje i kadulju; na pupoljke ruža i na trnje koje je sastavni dio života jedne ruže ;
Pogledaj na zrnca pijeska i na sure hridi ;
I prizovi jednu RUKU , RUKU ONOGA KOJI POZNA NAŠE SUZE I NAŠU BOL, NA RAMENU NAŠEM;
I izmoli RADOST DJEČJIH OSMIJEHA I PJESAMA ZAJEDNIŠTVA !
( link – Božja pobjeda – Snagom tvog imena
www.youtube.com/watch?v=Hmh4W7xFFzo )
Priupitah sestru tvoju, moju blisku prijateljicu – je li ono Mirjani 15.sječnja godišnjica ili rođendan ? Naime, „burtam“ to, a zapravo mi djeluje kao jedno te isto jer je prekratki bio njezin životni vijek u fizičkom obliku. Vječnost je zazvala u „stanu Oca nebeskoga“ doista rano.
I onda se prisjetih i ovoga. Njezinoj obitelji svaka je nova godina započinjala kušnjom vjere još otkako su nedužnog joj barbu smaknuli neke sile Zla onih godina kad su nevini padali pokošeni bez ikakvog razloga. Onih godina........Davnih godina? Na našim prostorima, na otoku najsunčanijem, da, bilo je to davno. Nažalost, ne mogu propustiti priliku napomenuti ( jer mnogi imaju amneziju )da su slične sile Zla eruptirali svom silinom 90-ih godina prošlog stoljeća, samo s drugim „akterima“...
Bila je to, osjećam, kušnja vjere. Bila je to, znam, potvrda vjere. Jer nikada oni, bolom pogrbljeni dugo dugo, nisu pokleknuli pod udarcima demona različitih vidova, lica, imena i oblika. Nikada nisu dopustili da ih mržnja zatruje. Ostala je – samo bol..............I u tom istom mjesecu dok su se mnogi prisjećali blještavih proslava ispraćaja jedne godine i poprilično mamurnih jutara u osvitu ili u kasnim popodnevnim satima neke Nove koja je nastupala, odlazak Mirjane na „poljane nebeske“ ovorio je još jednu ranu. Ali, ne samo ranu. Produbio je vjeru u situacijama kad mnogi hule na Boga, učvrstio je ljubav onda kad se prijeti rasplinuti pod teretom gorčine...................
Nekoliko puta sam se zapitala – zašto se ne spominju svijetli primjeri podnošenja boli, muka i tereta života? Zašto se ne spominje vjera, nada i djelotvorna ljubav ? Zašto , kad je sve to povezano i s tobom i tvojima ? Zašto živimo kao da nemamo pozitivnih primjera, kao da nismo imali žrtve vrijedne divljenja ?
I danas – trenutak odluke . Čemu pitanja ? Margita, Bog ti je dao razum, osjećaje , a neki dobri ljudi( uz moj trud, dakako ) i laptop. Ne pitaj. Djeluj .
Mirjana, tvojoj majci darujem stihove pjesnikinje ANKE PETRIČEVIĆ – S.MARIJE OD PRESV.SRCA ( iz zbirke : U sjeni transcendencije , izdanje „Školske knjige“, 1999.g.)
- Ulomak iz pjesme „CVJETOVI MOGA DJETINJSTVA „
( str.566 )
IV.
Kad ćeš poći na počinak,
Majko?
Ne mogu usnuti
motreći tvoju tugu.
Pred malim kandilom
ti još moliš........
VI.
Majko, neka sva svjetla
moje duše
obasjaju ovu noć.
Netko od mene odlazi
tihim korakom
Iz iste knjige – zbirke ( na str.556)
IVAN GOLUB
ZOVI ME IMENOM
( ulomak )
Kad loza otpusti u miru list
zovi me imenom
Kad sumrak prisvoje djeca i zvon
zovi me imenom
Kad more oplakuje pore
zovem te imenom
Imenom te tvojim zazvao ! Pogledaj na lozu i maslinu; na cmilje i kadulju; na pupoljke ruža i na trnje koje je sastavni dio života jedne ruže ;
Pogledaj na zrnca pijeska i na sure hridi ;
I prizovi jednu RUKU , RUKU ONOGA KOJI POZNA NAŠE SUZE I NAŠU BOL, NA RAMENU NAŠEM;
I izmoli RADOST DJEČJIH OSMIJEHA I PJESAMA ZAJEDNIŠTVA !
( link – Božja pobjeda – Snagom tvog imena
www.youtube.com/watch?v=Hmh4W7xFFzo )
2007.godina- glazbeno scenski program "SAT KOJI SPORO OTKUCAVA VRIJEME" te izložba svečanih stolova |
|
|
"JESU LI TI OČI SVJETLU OTVORENE"- mjuzikl, 2010.godina |
"BAJKA O JELI JUČER, DANAS, SUTRA "- 2009.godina |
|
|
MJUZIKL "LITO DURO I PASO,PROVO JUBOV OSTAJE"- izvedbe 2005. i 2012.godine |
mjuzikl
|
|
OD DANAS ZAPOČINJEMO S MALOM RETROSPEKTIVOM :
OBILJEŽAVANJE „MARINOVIH DANA“ U ORGANIZACIJI I IZVEDBI GRUPE „NASTANJENO SRCE“
2000.godina : 10 dana od odlaska i ispraćaja –„Put u vječnost „
2001.godina : „Marinov svit i san „
2002.godina : „Na putu Ljubavi „
2003.godina : „Malena mjesta srca moga „
2004. godina : Talk show
OBILJEŽAVANJE „MARINOVIH DANA“ U ORGANIZACIJI I IZVEDBI GRUPE „NASTANJENO SRCE“
2000.godina : 10 dana od odlaska i ispraćaja –„Put u vječnost „
2001.godina : „Marinov svit i san „
2002.godina : „Na putu Ljubavi „
2003.godina : „Malena mjesta srca moga „
2004. godina : Talk show
1.PROSINCA 2005.GODINE – mujzikl „Lito duro i paso, provo jubov ostaje“
2006.godina – „Koraci pod nebom“( Hvar,Supetar)
2007.godina – „Sat koji sporo otkucava vrijeme „
2009.godina – „Bajka o jeli jučer, danas, sutra „
2010.godina – „Oči svjetlu otvorene(oci svitlu otvorene)
2011.godina – „Neka lica ljubavi“
2013.godine – „Kad se život u se skupi, jubav ostaje „
2015.godine – 3 večeri ( 1.večer s Dječjim vrtićem i mladim nadama-recitatoricama); 2.večer-kratke recitacije na groblju ; 3.večer –kolaž od prethodnih priredbi
2016.godina : „Štorijama,pjesmama i plesnim koracima kroz malena naša mjesta „
2006.godina – „Koraci pod nebom“( Hvar,Supetar)
2007.godina – „Sat koji sporo otkucava vrijeme „
2009.godina – „Bajka o jeli jučer, danas, sutra „
2010.godina – „Oči svjetlu otvorene(oci svitlu otvorene)
2011.godina – „Neka lica ljubavi“
2013.godine – „Kad se život u se skupi, jubav ostaje „
2015.godine – 3 večeri ( 1.večer s Dječjim vrtićem i mladim nadama-recitatoricama); 2.večer-kratke recitacije na groblju ; 3.večer –kolaž od prethodnih priredbi
2016.godina : „Štorijama,pjesmama i plesnim koracima kroz malena naša mjesta „
2003.godine – „Malena mjesta srca moga „:
Ulomak iz uvodne riječi :
Malena mjesta srca moga nisu samo ona iz pera novinara Stipe Krce, na Velebitu, u Zagori, ona su tu u našem gradu, u našim srcima......
U tom duhu sjetimo se večeras svih naših velikana srca i duha koji su živjeli vječnost svakog trenutka života darivajući se ne očekujući priznanje jer „hvala ljudska voda je vrh pijeska „(A.Šenoa).........................
.............“I između tuge osamljenosti i naše ruke prijateljstva može se stvoriti most kojim ipak mi ne možemo koračati, ali možemo samo šutljivom prisutnošću držati nevidljivi potporanj prijateljstva. I Sunce će opet izaći. Ono uvijek vjerno izlazi „
2010.godina – „Oči Svjetlu otvorene „ - Iz uvodne riječi
Kako uklopiti u konzumentski način funkcioniranja svijeta tiho, postojano darivanje sebe ? Je li uzaludan nam trud, pjevači , glumci ,ostali..? Očito, nije danas lako ukazati na značaj „plodne suradnje Marina Carića sa živim i mrtvim književnicima i na vjernost vlastitim korijenima „( Tonko Maroević)..............................
Okruženi crnilom vijesti mi okrećemo oči Svjetlu,
Svitlu mora,
Svjketlu neba,
Svitlu zajedništva,
Svjetlu Ljubavi
2013.godina – „Kad se život u se skupi, ljubav ostaje „
( posvećeno Dragi Juriću i svima oboljelim od Alzheimera )
Iz uvodne riječi :
Je li put darivanja, samozatajnosti onaj pravi ?
Je li lakši ?
Američki psihijatar jednostavno odgovara : „ To je put kojim se teže ide „..........
..............Život i suživot je moguć jedino s duhom Ljubavi, kako s prkosnim ali dobrim mladim osobama, tako i s onima mirnijima, tišima; tako i s onemoćalima, bolesnima, izgubljenima................
2004.“Koraci pod nebom „ ( talk show)- Hvar, Supetar
Iz uvodne riječi :
...............Još želimo reći da ne možemo živjeti izvan života rađanja i prirodnih smrti, izvan sebedarja ma koliko to bolno bilo. Nema alternative. Ma koliko to dosadno, starinski zvučalo..Prošećimo večeras do Bogočovjeka i predajmo Mu, umjesto tamjana , zlata i smirne, sve naše nevolje i jade, besmislene svađe , klonuća, ali i nevinosti srca koje se počesto bojimo
Ulomak iz uvodne riječi :
Malena mjesta srca moga nisu samo ona iz pera novinara Stipe Krce, na Velebitu, u Zagori, ona su tu u našem gradu, u našim srcima......
U tom duhu sjetimo se večeras svih naših velikana srca i duha koji su živjeli vječnost svakog trenutka života darivajući se ne očekujući priznanje jer „hvala ljudska voda je vrh pijeska „(A.Šenoa).........................
.............“I između tuge osamljenosti i naše ruke prijateljstva može se stvoriti most kojim ipak mi ne možemo koračati, ali možemo samo šutljivom prisutnošću držati nevidljivi potporanj prijateljstva. I Sunce će opet izaći. Ono uvijek vjerno izlazi „
2010.godina – „Oči Svjetlu otvorene „ - Iz uvodne riječi
Kako uklopiti u konzumentski način funkcioniranja svijeta tiho, postojano darivanje sebe ? Je li uzaludan nam trud, pjevači , glumci ,ostali..? Očito, nije danas lako ukazati na značaj „plodne suradnje Marina Carića sa živim i mrtvim književnicima i na vjernost vlastitim korijenima „( Tonko Maroević)..............................
Okruženi crnilom vijesti mi okrećemo oči Svjetlu,
Svitlu mora,
Svjketlu neba,
Svitlu zajedništva,
Svjetlu Ljubavi
2013.godina – „Kad se život u se skupi, ljubav ostaje „
( posvećeno Dragi Juriću i svima oboljelim od Alzheimera )
Iz uvodne riječi :
Je li put darivanja, samozatajnosti onaj pravi ?
Je li lakši ?
Američki psihijatar jednostavno odgovara : „ To je put kojim se teže ide „..........
..............Život i suživot je moguć jedino s duhom Ljubavi, kako s prkosnim ali dobrim mladim osobama, tako i s onima mirnijima, tišima; tako i s onemoćalima, bolesnima, izgubljenima................
2004.“Koraci pod nebom „ ( talk show)- Hvar, Supetar
Iz uvodne riječi :
...............Još želimo reći da ne možemo živjeti izvan života rađanja i prirodnih smrti, izvan sebedarja ma koliko to bolno bilo. Nema alternative. Ma koliko to dosadno, starinski zvučalo..Prošećimo večeras do Bogočovjeka i predajmo Mu, umjesto tamjana , zlata i smirne, sve naše nevolje i jade, besmislene svađe , klonuća, ali i nevinosti srca koje se počesto bojimo
KAKO JE POČEO KRVARITI VUKOVAR – POGLED IZ HVARA
(IZ MEMOARA PREDSJEDNICE SPES-a MARGITE JURIĆ- svjedočanstvo)
3.travnja 1991.godine održana je Osnivačka skupština Društva SPES, usvojen je Statut, izabrano vodstvo :
Margita Jurić Carić-predsjednica Društva
Žana Budrović- dopredsjednica
Pina Matković-tajnica Društva
Msgr.Josip Šantić-glavni tajnik Društva
Cilj i svrha Društva ( iz Statuta) : „briga za odgoj, napredak i dobrobit mladih Hvara..“
Pružismo ruke svima, bez obzira na dotadašnja ideološka opredijeljenja. Osnovali smo brojne podgrupe – za recitale; pjevačku grupu; plivačku grupu i dr.šprtske ; grupa za organiziranje predavanja i savjetovanja, stručne sastanke,seminare,tribine; telefon SPES-a.....Organizirali smo i izložbe – prvi put u Hvaru u lođi bila je izložba radova počev od dječice iz Dječjeg vrtića Hvar, do Kuzme Kovačića i Joakima Gregova....Pjevali smo ispred katedralee, gdje se i molilo..Izdsavali smo list SPES i uz pomoć prof.Lade Tudor ( kao prevoditeljice) pisali smo pisma, svjedočanstva,molbe brojnim mještanima i otočanima koji su živjeli izvan Domivine, ali i njihovim prijateljima stranog govornog područja.......Mnogi su se angažirali-prosvjetni djelatnici, magistrice iz Ljekarne, ostali, ali kako se rat zahuktavao, mnogi su se uklkučili i u brojne djelatnosti u službi obrane Domovine.................
U svibnju su oskvrnavljena polja krvlju izmasakriranih redarstvenika. U lipnju su počele dolaziti grupe iz Borova naselja, Vukovara, Vinkovaca. SPES, u suradnji sa Crvenim križem organizira male dječje vrtiće u hotelu „Pharos“, školu za plivanje, krojačke radionice..Do tada nisam uporabila svoj šivaći stroj i novi sam dala na uporabu prognanicama. Razgovaramo, šećemo, slušamo,plačemo zajedni s njima .............Prvotno je to bilo zamišljeno kao odmor, kao psihički oporavak nekih „nesuglasica i svađa s puškama“( tako su govorili !?) dok su njihovi očevi, muževi, sinovi čuvali straže od nasrtaja dotadašnjih susjeda, pa i rodbine..
Nakon otprilike dva mjeseca intezivnog druženja , proživljavanja tadašnjeg života , čuju se sve više grlate spodobe koje kao da drže male mitinge u grupama s parolama iz nekih prošlih vremena. Znali smo da ima sumnjivih, ali nismo ni slutiti mogli dalji razvoj događaja. Majke, žene plaču i mole – „Učinite nešto, spasite nas, naši nas zovu i govore da je sve gore, da postaje kao rat „. Don Joško organizira sastanak sa svima na kojem nazočimo on i ja. Burno je, grozno, kao da slušamo neprijatelje. Te sumnjivice vode glavnu riječ, ostali uglavnom plaču, ili su bez riječi, odnosno prestrašeni. Dvije „Amazonke“ nas napadaju – „ je li to vi želite na nama zarađivati pa nas hoćete zadržati ovde ( op.ovo nije pogriješno napisano , već pravoi citat ). Glasuju. Za 1 glas- izglasuju povratak u Vukovar. Jedva smo uspjeli zadržati četiri osobe ( dvije male bebe , jednu ženu koja je čekala porođaj i nastanila se u kući u Burak, a porođaj je čekala u kući moje sestre u Splitu ).............
Ujutro otputovaše..........
Kukurizu su potpuno klonuli, izlomljeni zacrvenili se kao makovi od krvi poginulih kojima su točno naciljane bombe iz topova prekinule dah, osakatili korake, ugasile oči .........Neki su nepogođeni polijegali u gustu travu i puzali do skloništa ..........
Mnogi koji nisu do tada promišljali ni pomislili da će knjige zamijeniti puškama i rukometne lopte granatam ,prestali su biti učenici, prestali su biti mladi i postali- ratnici.
Na svojoj zemlji, napadnutoj zemlji. Ne na tuđoj, ne u Vijetnamu i Koreji, ne u susjednim zemljama , ne na tlu agresora. Postali su – branitelji , branitelji Vukovara , branitelji Hrvatske.
- Sadašnjica: Hvarani, od kojih su se tih godina neki doista odazvali na pozive don Joška Šantića za pomoć prognanicima, sjetit će se ovog dana, nakon već poodmakle sezone, u teškom sivilu i mraku studenačke večeri donijet će lampaše ispred katedrale. Neki će se možda odazvati pozivu sadašnjeg župnika don Milija Plenkovića i „hodočastiti“ do groblja. Moje duboko razumijevanje upućeno je onima kojima je teško hodati zbog raznih tegoba. Ali, onima koji još imaju poletan korak i zdravi rad pluća i srca, pitanje s dubokim prijekorom- gdje ste bili 9.listopada kad smo obilježili Dan sjećanja na Tonija Petrića i hvarske branitelje ? Hoće li sljedećih godina i nekih godina( neka vam ih Bog podari !) biti mjesta u vašim srcima za sjećanja, poštovanje prema žrtvama ?
MALE USPOMENE – godišnjica odlaska Frane Jurića
Iako nije „okrugla“, jer bila je to godina 2008.godina njegovog odlaska,
ipak sam odlučila osvrnuti se s par rečenica i to citata, da ne bude
preosobno...........O razlozima bit će još riječi .......
„Slobodna Dalmacija „ , 31.10.2008.- Posljednje zbogom doajenu
hrvatskog novinarstva FRANI JURIĆU – Dragi barba Frane, poinesi svoj
mikrofon od ljubavi u Kraljevstvo nebesko i javi nam se... Tvoja Radio
Dalmacija „
„Slobodna Dalmacija“ 2008.godine, autor Mladen Krnić, ulomak :
„..............On je , sigurno i po prirodi svojih „mekanih“hvarskih gena
podijelio je rođenjem isti gradski trg s jednim od najstarijih europskih
kazališta, onim na hvarskoj pjaci-spoznao da je šapat najbiolji zvučnik
ljudskome govoru, a nježnost pogled na svijet kojemu nema razumljive
alternative......................
Osim što je bio veliki novinar, bio je i neponovljivo dobar, polemenit
čovjek. Znam da mu je to bilo najvažnije i stoga ovaj nekrolog i ne mogu
završiti drukčije nego tvrdnjom- Frane Jurić bio je ČOVJEK OD DOBROTE „.
DINKI BARIŠIĆ
Draga Dinka,
osim onih koji su bili uz tebe cijeloga prijateljskog životnog vijeka, zahvalu su , jasno i nedvosmisleno, tiho, a snažno, skromno a veliko izrekli i mali ljudi iz Dječjeg vrtića sa svojim odgojiteljicama i ravnateljicom ostavivši na posljednjem počivalištu poruku – „neopisivo nam fališ“.
I to me potaklo da jedne večeri ,godinu dana od odlaska tvog, 13.srpnja 2016.napišem zahvalu koju nisam stigla usmeno izreći.
Hvala ti
Za toplinu gostoljubivosti, za ozračje kućnog ognjišta .
Hvala što si nam pružala osjećaj zaštićenosti.
Hvala za splet osobina – naravi djeteta i iskustva i mudrosti odrasle Osobe.
Uživala rajsku Svjetlost.
Moli za naša nadanja i za Domovinu!
„ Neka ne budem zaboravljen samo zato što m se ne vidi.
Ta, čekam vas negdje blizu,
Tu iza ugla.
Sve je u nadi „. ( Henry Scott Holland )
Draga Dinka,
osim onih koji su bili uz tebe cijeloga prijateljskog životnog vijeka, zahvalu su , jasno i nedvosmisleno, tiho, a snažno, skromno a veliko izrekli i mali ljudi iz Dječjeg vrtića sa svojim odgojiteljicama i ravnateljicom ostavivši na posljednjem počivalištu poruku – „neopisivo nam fališ“.
I to me potaklo da jedne večeri ,godinu dana od odlaska tvog, 13.srpnja 2016.napišem zahvalu koju nisam stigla usmeno izreći.
Hvala ti
Za toplinu gostoljubivosti, za ozračje kućnog ognjišta .
Hvala što si nam pružala osjećaj zaštićenosti.
Hvala za splet osobina – naravi djeteta i iskustva i mudrosti odrasle Osobe.
Uživala rajsku Svjetlost.
Moli za naša nadanja i za Domovinu!
„ Neka ne budem zaboravljen samo zato što m se ne vidi.
Ta, čekam vas negdje blizu,
Tu iza ugla.
Sve je u nadi „. ( Henry Scott Holland )
ISKUSTVO S ALZHEIMEROM
Bilješka – ja u vremenu i prostoru nakon odlaska oca(tj.nakon njegove smrti ) :
Iskusih da ono malo druženja po izboru ( jer se uglavnom to
svodilo na dužnost i radne obveze) i još manje prijateljstava, ne
pružaju utjehu u mojoj boli. Dijelom zbog toga što ljudi bježe od
tuge jer ne znaju što će s njom, i mislim da su u smrtnom strahu
dok osjećaju da je tuga neka uvertira u umiranje i zato nastoje
skupiti za sebe što više zabavnih sijela, gastronomskih užitaka i
ispijanja pića , isforsiranih viceva, ali i nekih više-manje
kvalitetnih druženja i ponešto zdravog humora, sve kako bi ih to
uvjerilo da –žive . Ne protivim se tome i ljubomorna nisam dok
gledam pokušaje da ljudi žive vedrinu i optimizam, ali mislim da
mogu ostaviti koju minutu za one koji neko duže vrijeme ostanu u
kućici, ondje gdje ravnopravno, bez smetnje stanuju tuga i
ispunjenost, mir duše . ….. .
I tako, okružena treperavim božićnim svjećicama što me
podjećahu na Dragotove poglede dok sam mu pjevala navečer
prije spavanja, molila sam Boga da mi snage za oprost da. Nije to
lako išlo. Da oprostim onima koji već odavno ne znaju za
uzajamno uvažavanje, poštivanje tuđih potreba uz istodobno
iskazivanje svojih, osluškivanje tuđih drhtaja uz istodobno
neskrivanje svojih; kojima je zaborav ( možda i svjesni ?) uništio
biser sjećanja na divne proživljene trenutke prošlih
godina … Doista, žao mi ih je , oni ne znaju da ih ne bih «davila «
plačem ni prijekorima. Samo bih utješila svojim
iskustvom
da i kad poklekneš i kad ti se leđa lome od tereta ( doslovno ), kad
osjetiš da netko ovisi o tebi, dotakne te ruka Anđela i pokaže ti
zvijezdu koja će baš za tebe sjati i podsjećati te da Ljubav upravo
tako –stalno svijetli i kad je daleko.
Anđeo me pratio kad sam se sama, skoro potpuno istrošena,
vraćala doma nakon što bih se,uz uzglavlje bolesnog oca ,
opraštala od njega – pjesmom. Jednom sam, promuklim grlom,
dobro pazeći da što bolje otpjevam jer sam mu i bolesnom
priznavala veliki talent, malo «zaškripila», a on me pogledao kao
suveren dirigent , ali ne bahati, već s razumijevanjem , kao da
govori : «Čekaj, čekaj, možeš ti bolje». Nasmijala sam se i rekla :
«je, imaš pravo», dobro se nakašljala i otpjevala opet. Drago je
namignuo
Namignuo je i mjesec.
«Snivaj, zlato moje …» . To više ne pjevam. .S ada pokušavam, ali
ne ide .
Tvoja kćerka
- I s j e č a k -
Bilješka – ja u vremenu i prostoru nakon odlaska oca(tj.nakon njegove smrti ) :
Iskusih da ono malo druženja po izboru ( jer se uglavnom to
svodilo na dužnost i radne obveze) i još manje prijateljstava, ne
pružaju utjehu u mojoj boli. Dijelom zbog toga što ljudi bježe od
tuge jer ne znaju što će s njom, i mislim da su u smrtnom strahu
dok osjećaju da je tuga neka uvertira u umiranje i zato nastoje
skupiti za sebe što više zabavnih sijela, gastronomskih užitaka i
ispijanja pića , isforsiranih viceva, ali i nekih više-manje
kvalitetnih druženja i ponešto zdravog humora, sve kako bi ih to
uvjerilo da –žive . Ne protivim se tome i ljubomorna nisam dok
gledam pokušaje da ljudi žive vedrinu i optimizam, ali mislim da
mogu ostaviti koju minutu za one koji neko duže vrijeme ostanu u
kućici, ondje gdje ravnopravno, bez smetnje stanuju tuga i
ispunjenost, mir duše . ….. .
I tako, okružena treperavim božićnim svjećicama što me
podjećahu na Dragotove poglede dok sam mu pjevala navečer
prije spavanja, molila sam Boga da mi snage za oprost da. Nije to
lako išlo. Da oprostim onima koji već odavno ne znaju za
uzajamno uvažavanje, poštivanje tuđih potreba uz istodobno
iskazivanje svojih, osluškivanje tuđih drhtaja uz istodobno
neskrivanje svojih; kojima je zaborav ( možda i svjesni ?) uništio
biser sjećanja na divne proživljene trenutke prošlih
godina … Doista, žao mi ih je , oni ne znaju da ih ne bih «davila «
plačem ni prijekorima. Samo bih utješila svojim
iskustvom
da i kad poklekneš i kad ti se leđa lome od tereta ( doslovno ), kad
osjetiš da netko ovisi o tebi, dotakne te ruka Anđela i pokaže ti
zvijezdu koja će baš za tebe sjati i podsjećati te da Ljubav upravo
tako –stalno svijetli i kad je daleko.
Anđeo me pratio kad sam se sama, skoro potpuno istrošena,
vraćala doma nakon što bih se,uz uzglavlje bolesnog oca ,
opraštala od njega – pjesmom. Jednom sam, promuklim grlom,
dobro pazeći da što bolje otpjevam jer sam mu i bolesnom
priznavala veliki talent, malo «zaškripila», a on me pogledao kao
suveren dirigent , ali ne bahati, već s razumijevanjem , kao da
govori : «Čekaj, čekaj, možeš ti bolje». Nasmijala sam se i rekla :
«je, imaš pravo», dobro se nakašljala i otpjevala opet. Drago je
namignuo
Namignuo je i mjesec.
«Snivaj, zlato moje …» . To više ne pjevam. .S ada pokušavam, ali
ne ide .
Tvoja kćerka
Uoči ovozemaljskog rođendana
NIKŠE KOVAČEVIĆA KRAJEVIĆA
održat će se misa u četvrtak, 31.kolovoza u 19,20 sati u katedrali.
To je mali znak naše zahvalnosti i sjećanja, umjesto cvijeća.
NIKŠE KOVAČEVIĆA KRAJEVIĆA
održat će se misa u četvrtak, 31.kolovoza u 19,20 sati u katedrali.
To je mali znak naše zahvalnosti i sjećanja, umjesto cvijeća.
MOM RATNIKU-PATNIKU
( napisano uoči rođendana Njegovog, 2016.)
Cvrčci - izvođači „sunčanih ditiramba“ podsjećaju me da pazim i tražim hladovinu jer ću platiti nasilnost sunčanih zraka. Što bi rekao, moj Patniče ? „Pazi na sebe, Rodica“. Zapjevušim : „Quel mazzolin di fiori...“ i uzdahnem svježi zrak iz prostora moje mašte . Možda smo u mladosti, pjevajući tu pjesmu, sanjali o jednoj planini i o stručku cvijeća ? Ali, dosanjali nismo.
.....................Hodočastim. Dolazim u moju crkvicu .
Pjesmom „masiram“ zgusnutu tjelesnu bol u grudima. Suze prekidaju ritam...I onda –mir, a ja te vidim-
vidim te na predivnoj drvenoj lađi s jedrima, stojiš kao da čekaš zapovijed , ali ipak,osjetim da nije to (samo) stav poslušnika koji je navikao slušati i izvršavati zadatke. U tebi je nešto sretno, čvrsto, a meko, ponosno, a ushićeno. I vidim ruku nepoznatog mi Kormilara, kako je diže sa kormila dajući ga tebi, i ti ga preuzimaš ....I putujete.
...
.................Hodočastim. Dolazim moru .
Gledamo se. Pričamo dok čekam moga brata, tvoga Zermeta..........Ćakulaju ugarci , lupori su zaseli i daržidu predavanje, ribe cekoju da ih uzmeš , ali i da ti malo guštoš sa njima, a ne somo da drugega poslužiš.
2. ISPRAĆAM GODINU 2015. TVOJIM ODLASKOM NA POLJANAMA NEBESKIM
-Jutarnji posjet mom Patniku _Ratniku -
O Ti, ispaćeni i uskrsli,Ti Pobjedniče smrti, meni neznatnoj dao si milost šaptati dragom Rođaku – Ratniče moj, Patniče, idi, zaplovi na lađi sv.Nikole, naučio si bolje od svih komilariti, idi tamo gdje te čeka otac tvoj, moj, naši dragi...Idi,Ratniče i moli za nas......A srce tuče, skočilo bi iz grudi dok se njegove dižu i spuštaju u ritmu zadnjih uzdaha.
-Popodnevni posjet
Osjeća se nagovještaj početak ispraćaja i dugog puta . Milujem ti čelo. Gledam lice Loisa – iz naše predstave „Žena zatvorenih očiju „, onog koji je strpljivo , s puno nježnosti koju ni sumnja nije ugušila, čeka da voljena otvori oči srca Ljubavi.
.....................................................................
I tako prođe kalendarska 2015.godina
Godina je 2016.
Često se budim s nekom pjesmom koja se izmjenjuje sa još jednom, pa me tako prate cijeli dan. Danas je jedna od njih i Vicina o majci : „Bog nek' ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi. Bog će zacijeliti rane, sve drugo morat ćeš ti ..“. Rane neće zacijeliti, samo su pokrivene . Pjevala ti je majka pred kraj , znala je da je čuješ ( jer te pitala i odgovorio si potvrdno). Pjevala je znajući da to boli ali pjevala je u jednoj od najvećoj životnoj izvedbi, kao ptica koja najljepše pjeva kad se ubode na trn , dok se iz nje polako gasi život . Sjećam se - molilo se i pjevalo u onom tinelu tvoga boravka i odlaska . I kad je usnuo prekasnog lica oslobođen svih boli, još se molilo.
Ne zaboravljam i tiho se molim, sama : Gospe, Majka tužnih očiju u poniznoj hrabrosti reče svom Bogu one prosinačke noći : „Fiat“ – neka bude . Jedva čujno,ali odlučno . Bolno, blago - Neka bude jer Ti vjerujem, Bože. Neka bude jer Ga neizmjerno volim kao dušu svoje duše, kao krv svoje krvi . Neka bude jer Ljubav prema Njemu na ovoj zemlji više nema riječi ni djela.
- Tko ima srca, neka osluhne ( 2016.g. )_
Nismo znali koliko može značiti leptir i njegova aura finog pleta duhovnih titraja i životnih potreba, osamljenih i zajedničkih letova; nismo znali da će nas bojažljivi koraci djetinjstva malih kršćana koji su nosili težak teret poniznosti dovesti i do surovih nepravdi koje su uzimale danak ostavljajući otiske na duši i tijelu izgrađujući nam osobnu hrabrost s pouzdanjem u Boga. Pjevali smo „Vile Velebite, a nismo znali za Velebit. Pjevali smo marijanske pjesme, a nismo ni slutili da ćemo gledati živu Pietu.
Iz svijeta gdje se „grle pravda i mir“, što mi poručuješ, , moj Ratniče Svjetlosti ?
„Parvo Tin Ujević : „ Ja živim i kad patnja mine. Ja puštam i drugog da govori za me...“.
Onda - kantojte neotkano . Puno vos je , a ne cuje se . Ja ću uvik kantat s vami i cut ćete me boje nego ikad ....I tako – sve do PARVEGA, a ne Posljednjega zbora.......!!!!!!!!!!!!!!!
Tvoja Rodica
( napisano uoči rođendana Njegovog, 2016.)
- ulomak –
- NA ŠKOJU NAŠEM godine 2015
- Leptir!
Cvrčci - izvođači „sunčanih ditiramba“ podsjećaju me da pazim i tražim hladovinu jer ću platiti nasilnost sunčanih zraka. Što bi rekao, moj Patniče ? „Pazi na sebe, Rodica“. Zapjevušim : „Quel mazzolin di fiori...“ i uzdahnem svježi zrak iz prostora moje mašte . Možda smo u mladosti, pjevajući tu pjesmu, sanjali o jednoj planini i o stručku cvijeća ? Ali, dosanjali nismo.
.....................Hodočastim. Dolazim u moju crkvicu .
Pjesmom „masiram“ zgusnutu tjelesnu bol u grudima. Suze prekidaju ritam...I onda –mir, a ja te vidim-
vidim te na predivnoj drvenoj lađi s jedrima, stojiš kao da čekaš zapovijed , ali ipak,osjetim da nije to (samo) stav poslušnika koji je navikao slušati i izvršavati zadatke. U tebi je nešto sretno, čvrsto, a meko, ponosno, a ushićeno. I vidim ruku nepoznatog mi Kormilara, kako je diže sa kormila dajući ga tebi, i ti ga preuzimaš ....I putujete.
...
.................Hodočastim. Dolazim moru .
Gledamo se. Pričamo dok čekam moga brata, tvoga Zermeta..........Ćakulaju ugarci , lupori su zaseli i daržidu predavanje, ribe cekoju da ih uzmeš , ali i da ti malo guštoš sa njima, a ne somo da drugega poslužiš.
2. ISPRAĆAM GODINU 2015. TVOJIM ODLASKOM NA POLJANAMA NEBESKIM
-Jutarnji posjet mom Patniku _Ratniku -
O Ti, ispaćeni i uskrsli,Ti Pobjedniče smrti, meni neznatnoj dao si milost šaptati dragom Rođaku – Ratniče moj, Patniče, idi, zaplovi na lađi sv.Nikole, naučio si bolje od svih komilariti, idi tamo gdje te čeka otac tvoj, moj, naši dragi...Idi,Ratniče i moli za nas......A srce tuče, skočilo bi iz grudi dok se njegove dižu i spuštaju u ritmu zadnjih uzdaha.
-Popodnevni posjet
Osjeća se nagovještaj početak ispraćaja i dugog puta . Milujem ti čelo. Gledam lice Loisa – iz naše predstave „Žena zatvorenih očiju „, onog koji je strpljivo , s puno nježnosti koju ni sumnja nije ugušila, čeka da voljena otvori oči srca Ljubavi.
.....................................................................
I tako prođe kalendarska 2015.godina
- ŽIVIM I DALJE U GRADU NAŠEGA DJETINJSTVA I RANE MLADOSTI ( iako često putujem i kad sam fizički ovdje)
Godina je 2016.
Često se budim s nekom pjesmom koja se izmjenjuje sa još jednom, pa me tako prate cijeli dan. Danas je jedna od njih i Vicina o majci : „Bog nek' ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi. Bog će zacijeliti rane, sve drugo morat ćeš ti ..“. Rane neće zacijeliti, samo su pokrivene . Pjevala ti je majka pred kraj , znala je da je čuješ ( jer te pitala i odgovorio si potvrdno). Pjevala je znajući da to boli ali pjevala je u jednoj od najvećoj životnoj izvedbi, kao ptica koja najljepše pjeva kad se ubode na trn , dok se iz nje polako gasi život . Sjećam se - molilo se i pjevalo u onom tinelu tvoga boravka i odlaska . I kad je usnuo prekasnog lica oslobođen svih boli, još se molilo.
Ne zaboravljam i tiho se molim, sama : Gospe, Majka tužnih očiju u poniznoj hrabrosti reče svom Bogu one prosinačke noći : „Fiat“ – neka bude . Jedva čujno,ali odlučno . Bolno, blago - Neka bude jer Ti vjerujem, Bože. Neka bude jer Ga neizmjerno volim kao dušu svoje duše, kao krv svoje krvi . Neka bude jer Ljubav prema Njemu na ovoj zemlji više nema riječi ni djela.
- Tko ima srca, neka osluhne ( 2016.g. )_
Nismo znali koliko može značiti leptir i njegova aura finog pleta duhovnih titraja i životnih potreba, osamljenih i zajedničkih letova; nismo znali da će nas bojažljivi koraci djetinjstva malih kršćana koji su nosili težak teret poniznosti dovesti i do surovih nepravdi koje su uzimale danak ostavljajući otiske na duši i tijelu izgrađujući nam osobnu hrabrost s pouzdanjem u Boga. Pjevali smo „Vile Velebite, a nismo znali za Velebit. Pjevali smo marijanske pjesme, a nismo ni slutili da ćemo gledati živu Pietu.
Iz svijeta gdje se „grle pravda i mir“, što mi poručuješ, , moj Ratniče Svjetlosti ?
„Parvo Tin Ujević : „ Ja živim i kad patnja mine. Ja puštam i drugog da govori za me...“.
Onda - kantojte neotkano . Puno vos je , a ne cuje se . Ja ću uvik kantat s vami i cut ćete me boje nego ikad ....I tako – sve do PARVEGA, a ne Posljednjega zbora.......!!!!!!!!!!!!!!!
Tvoja Rodica
U radio emisiji – „Dogodilo se na današnji dan „ obilježavani su dani rođenja nekih važnih osoba (prilično nepoznatih) kao i nekih stvarno važnih osoba. U tv emisiji „Tv kalendar“ spominju se dani rođenja, smrti brojnih poznatih, manje poznatih i mnogima potpuno nepoznatih osoba.....Nije mi namjera procjenjivati i vrijednovati . Ne možemo znati sve te osobe. Ali, možemo ovo – skromno obilježavati nadnevke nekih nama poznatih ( manje ili više ) osobama. Zato se javite ! Javite se. Ne zaboravljajmo dobrotu, talente, dobrodušnost, radišnost...i dr.
25. kolovoza je dan :
Rođenja Marina Carića
(PROF., REDATELJ)
Iz knjige „Otok“ Marina Carića : ( ulomak - str.10) Rodio sam se 25.kolovoza 1947.u Hvaru u predjelu Burak u staroj kući dideta Jureta. Prema pričanju majke, rodio sam se za olujne noći kakve su rijetke ljeti u nas......................“
Ulomak .- str.37 „ Od tog što nam more daje
Ništa, bome, nije slaje.
Za podlogu, pri bevande,
( Znala bi reč teta Mande)
Ni potriba ribe vele
Ispečene na gradele,
Nego- štono ljudi vele
Dva inčuna ! Il sardele !............“
Ulomak – str.42 „E, u ono doba bi je glad i nevoja. NI to bilo kako danas salamih i salaminih nego je barba Toni ima za večeru malo vod i kvasine. Cvite malo pulente-kagarele, a ja sam imao rogač . Tako se onda išlo na ribe...........“
Ulomak – str.102 „................Onda smo se spuštali kroz bušak u Viru gdje smo brali česminu i skupljali lupore kad je bila bonaca i oseka i marendali nakraj mora sirove lupore sa suhim kruhom i pili bevandu iz opletene butilje .......................otac bi znao pričati o običnim stvarima, o prijateljima koje je volio, o raznim vrstama ribe i kada je najbolje doba za lignju i kada je lupor gorak i kako se može pripremiti hobotnica.........“
Notni materijal – rukopis Dragota Jurića
Tiho plove moje čežnje
Snivaj, zlato moje
25. kolovoza je dan :
Rođenja Marina Carića
(PROF., REDATELJ)
Iz knjige „Otok“ Marina Carića : ( ulomak - str.10) Rodio sam se 25.kolovoza 1947.u Hvaru u predjelu Burak u staroj kući dideta Jureta. Prema pričanju majke, rodio sam se za olujne noći kakve su rijetke ljeti u nas......................“
Ulomak .- str.37 „ Od tog što nam more daje
Ništa, bome, nije slaje.
Za podlogu, pri bevande,
( Znala bi reč teta Mande)
Ni potriba ribe vele
Ispečene na gradele,
Nego- štono ljudi vele
Dva inčuna ! Il sardele !............“
Ulomak – str.42 „E, u ono doba bi je glad i nevoja. NI to bilo kako danas salamih i salaminih nego je barba Toni ima za večeru malo vod i kvasine. Cvite malo pulente-kagarele, a ja sam imao rogač . Tako se onda išlo na ribe...........“
Ulomak – str.102 „................Onda smo se spuštali kroz bušak u Viru gdje smo brali česminu i skupljali lupore kad je bila bonaca i oseka i marendali nakraj mora sirove lupore sa suhim kruhom i pili bevandu iz opletene butilje .......................otac bi znao pričati o običnim stvarima, o prijateljima koje je volio, o raznim vrstama ribe i kada je najbolje doba za lignju i kada je lupor gorak i kako se može pripremiti hobotnica.........“
- odlaska u kući Oca Nebeskoga Dragota Jurića
Notni materijal – rukopis Dragota Jurića
Tiho plove moje čežnje
Snivaj, zlato moje
ŠKOJ ( Vloka) 70-ih godina 20.st. I MI
Bilo je to vrijeme kad je sunce žarilo i peklo, ali nas nisu zagađivale ozonske rupe pa smo zrake primali ne znajući za melanome i alergije...Štitnjača se sramežljivo pojavljivala u nekim medicinskim enciklopedijama, ne kao obvezno štivo iz biologije, već kao onaj dodatak potrebit idealistkinjama koje sanjaju kako postati liječnice i ići u Afriku pomagati ljudima.........Bilo je to vrijeme kad smo još mislili da zvijezde i mjesec dolaze kroz prozor baš nama i šapću nam u snu .... Snažne grube muške ruke i egoizam izražavan na razne načine bile su samo napisana slova nad kojima smo se zamislili u čitanju i komentarima, ali ništa više od toga... Bilo je to vrijeme prije početka sezonskog lavura, prije poslušnog prihvaćanja stvarnosti da su nam šoldi potrebni ne za Trst , već za uobičajene životne stvari ( libre, postole, jer odjevni ženski predmeti su uglavnom bili „hand made“ tj.djela vrijednih ruku naših majki i njihovih krojačkih „salona“..)...
...............................
Odmarali su se „škojori“ iz Zagreba i drugih gradova ,sa svojim prijateljima. Odmarala se obitelj Missoni – bogataši u skromnoj kućici bez struje i vode . Umjesto struje-voštanice i ferali uglavnom iz Italije; voda- gustirna i sić !
Dolazili su grupe turista u prostorije „Hotelskog“- dvor s velikim drvenim stolovima i klupama....
Tijekom sparnog dana, posebno zvizdana, ništa se ne miče...Ponekad obraze dotakne maestralić, kao da pomiluje. Nakon jutarnjeg kupanja, nešto malo pomažemo starijima, čitamo, smijemo se ,razgovaramo o planetarno važnim „stvarima“- zaljubljenosti, pjesmama, svađamo se tko je bolji pjevač Arsen ili Vice; valjamo se ( spuštamo) po blagoj padini gdje je izgrađena gustirna za potrebe dragog nam naselja ; šećemo prirodom i izmišljamo naše priče i romane...Sanremo je obvezno dio našeg umjetničko glazbenog svijeta pa u ritmu pjesme uz tekst što smo zapamtili samo slušajući ( i to uglavnom radio ) ulazimo u more, plješćući, izvodeći plesne pokrete, stvarajući svoj Sanremo na škojarski način...........
I tako, jednog dana odlučismo mi upriličiti koncert i prikupiti šolde za crkvicu sv.Klementa.
Rođak napravi mikrofon od drva...Jedna od nas koja nije mogla pjevati najavljuje pjevačke točke ; ore se zvonki mladenački glasovi na velikom dvorištu jedne skromne kuće a sjedeća mjesta – katride iz svih kuća i kućica . Nizale su se pjesme , a za neke nismo ni samo znali što pjevamo ( ma koji notni materijal? izvor-samo što smo čuli i zavoljeli )...Publika – operna pjevačica i obitelj, stanovnici Škoja iz Splita, Zagreba, Rijeke, obitelj Missoni, službenik Veleposlanstva u Norveškoj sa suprugom, liječnica i obitelj i dr. . ukupno 40 ak ljudi .Posuđene spavaćice bile su naše svečane haljine za nastup na tom velikom festivalu.
Skupili smo lijepu svoticu za našu crkvicu .
Festival nikad nismo ponovili
Nakon zadnjeg slobodnog ljeta , dvanaestogodišnjak se morao ustajati u 4 kako bi prodavao kruh ; naizgled jako a krhko žensko biće moralo je dizati terete cijele gajbe „Radenske „ i vreću od 50 kg šećera...itd. I sve to do nekog drugog posla, do nastavka življenja i života .....
Godinama kasnije , mali dio naše „škvadre“ s nekim ondašnjim prijateljima iz pjevačkog zbora iz Bunde ( Njemačka) sjedili su za stolom u istom dvorištu. Nitko nije znao da se tu nekad održavao pravi festival. Oni su sa nehinjenim zadovoljstvom i neskrivenim uživanjem u dobroj kapljici i očuvanoj prirodi , sanjali o češćim dolascima na tom komadićku raja na zemlji. Kasniji život prekinuo je i te snove..........
Hoćemo li održati koji festival u spomen na drage OSOBE ?
Baš na Vloku ?
Bilo je to vrijeme kad je sunce žarilo i peklo, ali nas nisu zagađivale ozonske rupe pa smo zrake primali ne znajući za melanome i alergije...Štitnjača se sramežljivo pojavljivala u nekim medicinskim enciklopedijama, ne kao obvezno štivo iz biologije, već kao onaj dodatak potrebit idealistkinjama koje sanjaju kako postati liječnice i ići u Afriku pomagati ljudima.........Bilo je to vrijeme kad smo još mislili da zvijezde i mjesec dolaze kroz prozor baš nama i šapću nam u snu .... Snažne grube muške ruke i egoizam izražavan na razne načine bile su samo napisana slova nad kojima smo se zamislili u čitanju i komentarima, ali ništa više od toga... Bilo je to vrijeme prije početka sezonskog lavura, prije poslušnog prihvaćanja stvarnosti da su nam šoldi potrebni ne za Trst , već za uobičajene životne stvari ( libre, postole, jer odjevni ženski predmeti su uglavnom bili „hand made“ tj.djela vrijednih ruku naših majki i njihovih krojačkih „salona“..)...
...............................
Odmarali su se „škojori“ iz Zagreba i drugih gradova ,sa svojim prijateljima. Odmarala se obitelj Missoni – bogataši u skromnoj kućici bez struje i vode . Umjesto struje-voštanice i ferali uglavnom iz Italije; voda- gustirna i sić !
Dolazili su grupe turista u prostorije „Hotelskog“- dvor s velikim drvenim stolovima i klupama....
Tijekom sparnog dana, posebno zvizdana, ništa se ne miče...Ponekad obraze dotakne maestralić, kao da pomiluje. Nakon jutarnjeg kupanja, nešto malo pomažemo starijima, čitamo, smijemo se ,razgovaramo o planetarno važnim „stvarima“- zaljubljenosti, pjesmama, svađamo se tko je bolji pjevač Arsen ili Vice; valjamo se ( spuštamo) po blagoj padini gdje je izgrađena gustirna za potrebe dragog nam naselja ; šećemo prirodom i izmišljamo naše priče i romane...Sanremo je obvezno dio našeg umjetničko glazbenog svijeta pa u ritmu pjesme uz tekst što smo zapamtili samo slušajući ( i to uglavnom radio ) ulazimo u more, plješćući, izvodeći plesne pokrete, stvarajući svoj Sanremo na škojarski način...........
I tako, jednog dana odlučismo mi upriličiti koncert i prikupiti šolde za crkvicu sv.Klementa.
Rođak napravi mikrofon od drva...Jedna od nas koja nije mogla pjevati najavljuje pjevačke točke ; ore se zvonki mladenački glasovi na velikom dvorištu jedne skromne kuće a sjedeća mjesta – katride iz svih kuća i kućica . Nizale su se pjesme , a za neke nismo ni samo znali što pjevamo ( ma koji notni materijal? izvor-samo što smo čuli i zavoljeli )...Publika – operna pjevačica i obitelj, stanovnici Škoja iz Splita, Zagreba, Rijeke, obitelj Missoni, službenik Veleposlanstva u Norveškoj sa suprugom, liječnica i obitelj i dr. . ukupno 40 ak ljudi .Posuđene spavaćice bile su naše svečane haljine za nastup na tom velikom festivalu.
Skupili smo lijepu svoticu za našu crkvicu .
Festival nikad nismo ponovili
Nakon zadnjeg slobodnog ljeta , dvanaestogodišnjak se morao ustajati u 4 kako bi prodavao kruh ; naizgled jako a krhko žensko biće moralo je dizati terete cijele gajbe „Radenske „ i vreću od 50 kg šećera...itd. I sve to do nekog drugog posla, do nastavka življenja i života .....
Godinama kasnije , mali dio naše „škvadre“ s nekim ondašnjim prijateljima iz pjevačkog zbora iz Bunde ( Njemačka) sjedili su za stolom u istom dvorištu. Nitko nije znao da se tu nekad održavao pravi festival. Oni su sa nehinjenim zadovoljstvom i neskrivenim uživanjem u dobroj kapljici i očuvanoj prirodi , sanjali o češćim dolascima na tom komadićku raja na zemlji. Kasniji život prekinuo je i te snove..........
Hoćemo li održati koji festival u spomen na drage OSOBE ?
Baš na Vloku ?
HODAJMO STAZAMA ŠKOJA
( zapisi iz 2011. –ulomak )
( dolazak)
I vidim –širi ruke..Grli me...Ljubi me usnama mirisnim od ružmarina, vrijesa...U očima vrckavi razdragani odjeci unutrašnjeg osmijeha...Iz srca-lepezaste zrake koje ne peku i ne ostav ljaju crveni trag na koži, samo toplinu koja nagovještava žar i ostav lja vrijeme za pripremu, za prihvaćanje.....
(blagovanje )
Za stolom-razmjena mišljenja? Svađa nije...Samo misli teku, izlijevaju se riječi.
U sjeni loze koja se tek rađa; u blizini starih i nepobjedivih borova; u simfoniji mirisa, cvrčanja, okusa; u neposrednoj blizini plavetnila koji vodi u beskraj.......
Zajedništvo za stolom.
Sklad i u nesuglasjima.............
Svjedočit ću –
Ovdje se može čuti barem dio Istine ..
Ovdje nisi težak onoliko koliko bi vaga pokazala...
Ovdje nisi visok onoliko koliko bi metar pokazao...
Ovdje govorim jednostavnim iskazom sljubljenosti tjelesnog i duhovnog...
Ovdje nema reciprociteta ni tvorevina ljudskih konvencija, dogovora.
Ovdje se Svemir izljeva da bi primio ono što se istodobno uzdiže Gore.
Ovdje nije potreban autoritet ( konačno, kako se on stvara?).
Ovdje nije potrebno knjiško predznanje za prenošenje znanja drugima i razlikovanja : znati i znati biti.
Jer, ovdje jednostavno : JESI .
( večer )
Vrijeme je za odlazak njemu- moru.
Evo me. Prepoznaješ me ? Prvi susret nakon toliko godina..Bol u vratu ...-„To je samo strah“-šapćeš mi, „strah od prihvaćanja“......Znam, odgovorih. Vrijeme je da se prepustim..I sve je postalo lakše....A zašto je to tako teško u većini slučajeva ? Zapravo je neizvedivo kad nema povjerenja. Znam....
Nakon kupanja –nižu se noćni sati, ne znam koji jer nisu određeni brojkama, samo otvaranjem vrata nekog drugog svijeta.
Ona i ja ...Ispovijed pod zvijezdama i mjesecom...Ima blagog osmijeha , ali i sjete i gorčine, i uvid u ljudske slabosti kad sebeljublje nadvladava čežnju i „eros koji čeka“.
................
( dolazak u Hvar )
Opet sama. Jesam li ? Ne, nikad neću ni biti. Uvala se nastanila u meni......Razmišljam- što ako se budem opet kolebala u onim trenutcima kad pomislim da je more zaboravilo na nježnost u darivanju modrine malim škrapicma i kad pokazuje samo prgavo st i valovitu snagu osvajača ? Prisjetit ću se da se poznajemo. Da nas je uvala obgrlila povjerenjem , zauvijek. Dok visoko nad nama lebde blagoslovi Onih koji su voljeli i koji vole. Dok Galeb širi krila u slobodnom letu. Dok živeći zoru i dan, žut ili siv, mislim na tinjajući žar starog ( ili novog komina)....
Margita
( zapisi iz 2011. –ulomak )
( dolazak)
I vidim –širi ruke..Grli me...Ljubi me usnama mirisnim od ružmarina, vrijesa...U očima vrckavi razdragani odjeci unutrašnjeg osmijeha...Iz srca-lepezaste zrake koje ne peku i ne ostav ljaju crveni trag na koži, samo toplinu koja nagovještava žar i ostav lja vrijeme za pripremu, za prihvaćanje.....
(blagovanje )
Za stolom-razmjena mišljenja? Svađa nije...Samo misli teku, izlijevaju se riječi.
U sjeni loze koja se tek rađa; u blizini starih i nepobjedivih borova; u simfoniji mirisa, cvrčanja, okusa; u neposrednoj blizini plavetnila koji vodi u beskraj.......
Zajedništvo za stolom.
Sklad i u nesuglasjima.............
Svjedočit ću –
Ovdje se može čuti barem dio Istine ..
Ovdje nisi težak onoliko koliko bi vaga pokazala...
Ovdje nisi visok onoliko koliko bi metar pokazao...
Ovdje govorim jednostavnim iskazom sljubljenosti tjelesnog i duhovnog...
Ovdje nema reciprociteta ni tvorevina ljudskih konvencija, dogovora.
Ovdje se Svemir izljeva da bi primio ono što se istodobno uzdiže Gore.
Ovdje nije potreban autoritet ( konačno, kako se on stvara?).
Ovdje nije potrebno knjiško predznanje za prenošenje znanja drugima i razlikovanja : znati i znati biti.
Jer, ovdje jednostavno : JESI .
( večer )
Vrijeme je za odlazak njemu- moru.
Evo me. Prepoznaješ me ? Prvi susret nakon toliko godina..Bol u vratu ...-„To je samo strah“-šapćeš mi, „strah od prihvaćanja“......Znam, odgovorih. Vrijeme je da se prepustim..I sve je postalo lakše....A zašto je to tako teško u većini slučajeva ? Zapravo je neizvedivo kad nema povjerenja. Znam....
Nakon kupanja –nižu se noćni sati, ne znam koji jer nisu određeni brojkama, samo otvaranjem vrata nekog drugog svijeta.
Ona i ja ...Ispovijed pod zvijezdama i mjesecom...Ima blagog osmijeha , ali i sjete i gorčine, i uvid u ljudske slabosti kad sebeljublje nadvladava čežnju i „eros koji čeka“.
................
( dolazak u Hvar )
Opet sama. Jesam li ? Ne, nikad neću ni biti. Uvala se nastanila u meni......Razmišljam- što ako se budem opet kolebala u onim trenutcima kad pomislim da je more zaboravilo na nježnost u darivanju modrine malim škrapicma i kad pokazuje samo prgavo st i valovitu snagu osvajača ? Prisjetit ću se da se poznajemo. Da nas je uvala obgrlila povjerenjem , zauvijek. Dok visoko nad nama lebde blagoslovi Onih koji su voljeli i koji vole. Dok Galeb širi krila u slobodnom letu. Dok živeći zoru i dan, žut ili siv, mislim na tinjajući žar starog ( ili novog komina)....
Margita
- Nastavlja se
ŠKOJ ( Vloka)
-došli smo do godine 2013.-
( ulomak )
....Popodnevna vrelina pritišće suncobran, premještam se ( brat kaže da se samo valja znati premještati, ovisno o kretanju sunca, i onda je sve o.k., i ja mu vjerujem), čitam knjigu, čekam, ali ne napeto, zapravo –čak guštam pri pomisli da Ona negdje gušta, da, tako je i bilo...Cvrčci su za trenutak utihnuli. Potrebiti odmor ? Pauza za ručak ?...Ništa se ne miče...Ugledam ga- slavoluk, luk od grana maslina starih. Da, tu će se davati vječni zavjeti, obnavljati stari. A oltar od kamena od prirode darovan, onakav kakav je, bez zahvata ljudskih ruku ..........Cvrčci zapjevaše. Mislim da su popili dobru bevandu. Vjetar donosi miris mora iz škrapa u kojima je bio malo prilegao za zvizdana.........
............
U crkvici , sama ( od 20,15 do 20,45) :
Molitvom nas okupljam, dolazim do vrata vaših noseći topli dodir utjehe na dlanu, i pjesme zahvalnosti Bogu.
You Raise Me Up.......
Stojim, uzižem se, molim, pjevam,šećem prostranstvima, posrćem,...- uzdižeš me !
Pogledi moji umorni...pogledi oprani suzom....Ruke isprepletene , pa se šire i primaju u naš krug drage osobe........
Novu snagu osjećam u crkvici staroj i neurešenoj......
Da mi je tako i kad nevolje dođu i srce mi rane; da zastanem i čekam, pravo vrijeme dočekam.....
Nada –
„Kad se život u se skupi, jubav ostaje „- pjevam bezglasno, govorim Mu očima; grlim sve drage srcem, ctratm u duši za uspomene
ŠKOJ ( Vloka)
-došli smo do godine 2013.-
( ulomak )
....Popodnevna vrelina pritišće suncobran, premještam se ( brat kaže da se samo valja znati premještati, ovisno o kretanju sunca, i onda je sve o.k., i ja mu vjerujem), čitam knjigu, čekam, ali ne napeto, zapravo –čak guštam pri pomisli da Ona negdje gušta, da, tako je i bilo...Cvrčci su za trenutak utihnuli. Potrebiti odmor ? Pauza za ručak ?...Ništa se ne miče...Ugledam ga- slavoluk, luk od grana maslina starih. Da, tu će se davati vječni zavjeti, obnavljati stari. A oltar od kamena od prirode darovan, onakav kakav je, bez zahvata ljudskih ruku ..........Cvrčci zapjevaše. Mislim da su popili dobru bevandu. Vjetar donosi miris mora iz škrapa u kojima je bio malo prilegao za zvizdana.........
............
U crkvici , sama ( od 20,15 do 20,45) :
Molitvom nas okupljam, dolazim do vrata vaših noseći topli dodir utjehe na dlanu, i pjesme zahvalnosti Bogu.
You Raise Me Up.......
Stojim, uzižem se, molim, pjevam,šećem prostranstvima, posrćem,...- uzdižeš me !
Pogledi moji umorni...pogledi oprani suzom....Ruke isprepletene , pa se šire i primaju u naš krug drage osobe........
Novu snagu osjećam u crkvici staroj i neurešenoj......
Da mi je tako i kad nevolje dođu i srce mi rane; da zastanem i čekam, pravo vrijeme dočekam.....
Nada –
„Kad se život u se skupi, jubav ostaje „- pjevam bezglasno, govorim Mu očima; grlim sve drage srcem, ctratm u duši za uspomene