Kad je radovanje prijateljevom uspjehu prestalo biti - moj uspjeh je tvoj uspjeh?
Ponedjeljak. Kažu najgori dan tjedna. Stigneš na posao, još nigdje na vidiku prva kava, a već vas ljudi „opsjedaju“ s pitanjima, projekcijama, samo što nisu još proročanstva počeli govoriti. U glavi vam samo slika mirisa kave kao iz reklame, mami na tih 10 minuta mira i da im svima kažete – čekajte ljudi 7:30 je još se nisam uključio/la. Dolazi pošta. Napokon je došao. Pomislim „Bože hvala ti“. Dobila sam jako važan dokument, koji je meni u životu puno značio i predstavljao jednu prekretnicu kao i završetak jednog poglavlja života. Držim u rukama taj dokument. Vrijeme stalo (naravno da nije) to mi djeca 80-tih tako mislimo. Oko mene ljudi prolaze, slow motion, vidim sjene… Živimo online pa promislim – podijelit ću to s prijateljima, pomislim moj uspjeh je i njihov ( digresija - dinosaurovo doba - skačemo od sreće kada bi netko dobio peticu u školi ). I podijelim ja sliku, a ispod slike samo kad častiš, kad ćemo proslaviti, još jedna pijanka… Čitam, dva, tri puta, u grupi nas je više, čekam možda će netko napisati. Mislim gdje je nestalo „Čestitam“, „Baš mi je drago“, „Dugo si to čekao/la, svaka čast“. Da se razumijemo nije problem u tome što treba počasititi, ali gdje su nestale te riječi ohrabrenja, utjehe, podrške.
Ako se mi danas tako ponašamo, „dinosaur“ generacije, jer mi to jesmo za djecu Z generacije koji ne znaju tko je bio He-man, Leteći medvjedići ili koje je narodno veselje bilo kada dobijete Kinder jaje ili sladoled u loptici, nije ni čudo onda što imamo takve mlade i djecu. Ne odvajaju se od ekrana, šalju milijarde emotikona, Zuckerberg sretno trlja ruke, a oni misle da jednim emotikonom kažu sve, jer ipak slika govori tisuću riječi to su zapamtili. Provode vrijeme u kući umjesto vani, na svježem zraku, upijajući sunčeve zrake. Sigurno im emotikon sunca neće dati dovoljno vitamina D za normalan razvoj tijela i uma. Kakvu mladost onda odgajamo? Onu koja ne zna dalje od svog mobitela i nosa. Ne znaju se izraziti riječima, ne čitaju lektire (ponekad se bojim pitati sjećaju li se Viteza, još bi me pitali koji mi je to GIF) zagrliti prijatelja kad mu je teško, reći volim te, prekrasan/a si, idemo se igrati, ti si moj najbolji prijatelj/ica.
Kažu bolje da umre selo nego običaji. Gdje nas to onda ostavlja? U mom slučaju očito se običaj „čašćenja“ zadržao, a izgubio negdje putem onaj o lijepim riječima. Iako ne toliko lijepa riječ, koliko osjećaj da je netko uz tebe, da dijeli sretne i tužne trenutke. Tražimo li puno? Ako da, onda nam ne trebaju oni apokaliptični filmovi gdje nama upravljaju roboti da se bojimo budućnosti. Mi smo sami sebe okovali i utamničili i ne piše nam se dobro.
Kako ipak ne bi završili tmurnim mislima, i Ciceronovom o tempora o mores, možemo se zapitati kako ćemo se popraviti i proširiti vidike. Ne, ne mislim one na mobitelu s nadogradnjom aplikacija, nego u danskom hygge stilu gdje ljudi imaju institut za sreću i kažu da su za istu pronašli recept.
P.s. Naravno počastila sam ekipu za „papir“, ipak red je, zar ne?
To be continued…
J.Doe
Ponedjeljak. Kažu najgori dan tjedna. Stigneš na posao, još nigdje na vidiku prva kava, a već vas ljudi „opsjedaju“ s pitanjima, projekcijama, samo što nisu još proročanstva počeli govoriti. U glavi vam samo slika mirisa kave kao iz reklame, mami na tih 10 minuta mira i da im svima kažete – čekajte ljudi 7:30 je još se nisam uključio/la. Dolazi pošta. Napokon je došao. Pomislim „Bože hvala ti“. Dobila sam jako važan dokument, koji je meni u životu puno značio i predstavljao jednu prekretnicu kao i završetak jednog poglavlja života. Držim u rukama taj dokument. Vrijeme stalo (naravno da nije) to mi djeca 80-tih tako mislimo. Oko mene ljudi prolaze, slow motion, vidim sjene… Živimo online pa promislim – podijelit ću to s prijateljima, pomislim moj uspjeh je i njihov ( digresija - dinosaurovo doba - skačemo od sreće kada bi netko dobio peticu u školi ). I podijelim ja sliku, a ispod slike samo kad častiš, kad ćemo proslaviti, još jedna pijanka… Čitam, dva, tri puta, u grupi nas je više, čekam možda će netko napisati. Mislim gdje je nestalo „Čestitam“, „Baš mi je drago“, „Dugo si to čekao/la, svaka čast“. Da se razumijemo nije problem u tome što treba počasititi, ali gdje su nestale te riječi ohrabrenja, utjehe, podrške.
Ako se mi danas tako ponašamo, „dinosaur“ generacije, jer mi to jesmo za djecu Z generacije koji ne znaju tko je bio He-man, Leteći medvjedići ili koje je narodno veselje bilo kada dobijete Kinder jaje ili sladoled u loptici, nije ni čudo onda što imamo takve mlade i djecu. Ne odvajaju se od ekrana, šalju milijarde emotikona, Zuckerberg sretno trlja ruke, a oni misle da jednim emotikonom kažu sve, jer ipak slika govori tisuću riječi to su zapamtili. Provode vrijeme u kući umjesto vani, na svježem zraku, upijajući sunčeve zrake. Sigurno im emotikon sunca neće dati dovoljno vitamina D za normalan razvoj tijela i uma. Kakvu mladost onda odgajamo? Onu koja ne zna dalje od svog mobitela i nosa. Ne znaju se izraziti riječima, ne čitaju lektire (ponekad se bojim pitati sjećaju li se Viteza, još bi me pitali koji mi je to GIF) zagrliti prijatelja kad mu je teško, reći volim te, prekrasan/a si, idemo se igrati, ti si moj najbolji prijatelj/ica.
Kažu bolje da umre selo nego običaji. Gdje nas to onda ostavlja? U mom slučaju očito se običaj „čašćenja“ zadržao, a izgubio negdje putem onaj o lijepim riječima. Iako ne toliko lijepa riječ, koliko osjećaj da je netko uz tebe, da dijeli sretne i tužne trenutke. Tražimo li puno? Ako da, onda nam ne trebaju oni apokaliptični filmovi gdje nama upravljaju roboti da se bojimo budućnosti. Mi smo sami sebe okovali i utamničili i ne piše nam se dobro.
Kako ipak ne bi završili tmurnim mislima, i Ciceronovom o tempora o mores, možemo se zapitati kako ćemo se popraviti i proširiti vidike. Ne, ne mislim one na mobitelu s nadogradnjom aplikacija, nego u danskom hygge stilu gdje ljudi imaju institut za sreću i kažu da su za istu pronašli recept.
P.s. Naravno počastila sam ekipu za „papir“, ipak red je, zar ne?
To be continued…
J.Doe
ULOMCI IZ PISAMA SUĆUTI
( nisu kronološki poredani )
S boli se može hodati, dočekivati zore, ići na počinak. S boli se može čak i smijati, radovati tiho darovanoj nam i stvaranoj ljepoti. S boli se može sasvim iskreno sudjelovati u radosti drugih,posebno dragih.
Bog nije mogao izbrisati bol. Nije ju ni stvorio . Ona dolazi sa ovim životom. Doista, nikad nije obećao život bez tuge na ovoj zemlji, život bez zla jer zlo stvaraju ljudi, ali je čvrsto obećao da će nam biti „utočište i zaštita“ (iz Psalma), sve do mjesta susreta gdje „neće biti ni tuge ni vike ni boli ni smrti „(Otkrivenje).....
Dao nam je i Ljubav koja spaja dva svijeta, vidljivi i nevidljivi; koja se smiješi zajedničkim uspomenama iz djetinjstva, mladosti i drugih životnih situacija; koja govori blagim dodirom anđela o svemu neizgovorenome ......Dao nam je ljubav u kojoj smo „ukorijenjeni i utemeljeni „ ( Efežanima).
Jedino takva Ljubav pomogla je osmisliti i moje samoće nakon preranog odlaska dragih osoba, moje samoće pune jecaja,pitanja, sumnji,težine zbog tuđe sebičnosti, tuge zbog izgubljenog zajedništva. Sve ono što vidi samo Bog......
Izmjenjuju se tako bol i glas u maestralu, siluete na obzorju gdje sunce uranja u more, kao što će nam se Bog i u tome uvijek darivati i podsjećati nas na sve ljubavi u nama. Vidljive i nevidljive. Do vječnosti.............
Tu su, prate nas kao riječi , priče djetinjstva i razgovori drugih godina, ozbiljni i šutljivi.
Dotiču nas kao maestral svježine, tako potrebit u sparnim danima.
Očiste dušu od naslaga svakidašnjice, kao bura.
Stisnu ruku za podršku, snažno kao jugo.
Nasmiješe se istodobno s osmijehom naše djece.
LJUBAV JAKA, JAČA OD SMRTI NIKAD NE POSTAVLJA PITANJE – GDJE JE VOLJENA OSOBA ?
LJUBAV ZNA SVOJE MJESTO iako nam je vrijeme njezino nemjerljivo, ponekad nedokučivo, kao niti Svemira.
Ne, ne lišava nas boli koja nadođe s plimom, guši nas,ali ne zaguši. Povuče se s valovima i u oseki onda prebiremo ono što u uzburkanom moru nismo vidjeli. ....
....
DOK DOBRI LJUDI , DRAGI NAM OČEVI GLEDAJU BOGA LICEM U LICE, NAMA OSTAJE – LJUBITI OVDJE DOK NE BUDEMO JEDNOM ZAJEDNO GLEDALI OČI U OČI NAŠEGA BOGA, MI , LJUDI , OBDARENI BOŽANSKOM ISKROM LJUBAVI KOJA NE POZNAJE KRAJ
( nisu kronološki poredani )
- Znancu koji je prerano izgubio sestru( prije otprilike 7 godina, nemam zapisani nadnevak )
S boli se može hodati, dočekivati zore, ići na počinak. S boli se može čak i smijati, radovati tiho darovanoj nam i stvaranoj ljepoti. S boli se može sasvim iskreno sudjelovati u radosti drugih,posebno dragih.
Bog nije mogao izbrisati bol. Nije ju ni stvorio . Ona dolazi sa ovim životom. Doista, nikad nije obećao život bez tuge na ovoj zemlji, život bez zla jer zlo stvaraju ljudi, ali je čvrsto obećao da će nam biti „utočište i zaštita“ (iz Psalma), sve do mjesta susreta gdje „neće biti ni tuge ni vike ni boli ni smrti „(Otkrivenje).....
Dao nam je i Ljubav koja spaja dva svijeta, vidljivi i nevidljivi; koja se smiješi zajedničkim uspomenama iz djetinjstva, mladosti i drugih životnih situacija; koja govori blagim dodirom anđela o svemu neizgovorenome ......Dao nam je ljubav u kojoj smo „ukorijenjeni i utemeljeni „ ( Efežanima).
Jedino takva Ljubav pomogla je osmisliti i moje samoće nakon preranog odlaska dragih osoba, moje samoće pune jecaja,pitanja, sumnji,težine zbog tuđe sebičnosti, tuge zbog izgubljenog zajedništva. Sve ono što vidi samo Bog......
Izmjenjuju se tako bol i glas u maestralu, siluete na obzorju gdje sunce uranja u more, kao što će nam se Bog i u tome uvijek darivati i podsjećati nas na sve ljubavi u nama. Vidljive i nevidljive. Do vječnosti.............
- Nakon odlaska jednog dobrog Čovjeka s kojim sam ponekad sjedila ispred kafića
- Jednoj znanici nakon gubitka dragog Oca koji je dao svoj veliki doprinos ne samo obitelji, već i obrani Domovine
Tu su, prate nas kao riječi , priče djetinjstva i razgovori drugih godina, ozbiljni i šutljivi.
Dotiču nas kao maestral svježine, tako potrebit u sparnim danima.
Očiste dušu od naslaga svakidašnjice, kao bura.
Stisnu ruku za podršku, snažno kao jugo.
Nasmiješe se istodobno s osmijehom naše djece.
LJUBAV JAKA, JAČA OD SMRTI NIKAD NE POSTAVLJA PITANJE – GDJE JE VOLJENA OSOBA ?
LJUBAV ZNA SVOJE MJESTO iako nam je vrijeme njezino nemjerljivo, ponekad nedokučivo, kao niti Svemira.
Ne, ne lišava nas boli koja nadođe s plimom, guši nas,ali ne zaguši. Povuče se s valovima i u oseki onda prebiremo ono što u uzburkanom moru nismo vidjeli. ....
....
DOK DOBRI LJUDI , DRAGI NAM OČEVI GLEDAJU BOGA LICEM U LICE, NAMA OSTAJE – LJUBITI OVDJE DOK NE BUDEMO JEDNOM ZAJEDNO GLEDALI OČI U OČI NAŠEGA BOGA, MI , LJUDI , OBDARENI BOŽANSKOM ISKROM LJUBAVI KOJA NE POZNAJE KRAJ
Iz TONČIKINOG OPUSA ( 30.kolovoza 2017.– susret tri prijeteljice )
DA SE SVIT PROMINI
NI LAKO KAPIT.
I KO ZNO KOLIKO JOŠ
VAJO PRITARPIT.
ALI I DAJE, UVIK
MOLIM BOGA ZA NOS.
ZA NAŠE DONE,
DA SE ĆUTIMO
I KAD NE GOVORIMO.
DA UVIK JEDNA DRUGOJ
VROTA DUŠE
SA RADOŠĆU OTVORIMO
IZ TONČIKINOG OPUSA
I. ( iz 2007., napisana za prijateljicu M.u nekim životnim problemima)
Živiš uspravno
a koliko si puta pala.
I neka je tako,
još bi mnogima ljubav dala.
Što si sve mogla ?
A koliko si učinila?
I nije ti žao
neka tebi život
nije puno dao.....
Kriješ se od ljudi
I mene to ne čudi.
Samo još u tebi čuđenja ima
i pitaš se –
Što je svima ?
Gdje su nestali?
Zašto su život
voljeti prestali ?
Govorenje mlajima ( 2007.godine )
Da se probudit u niki drugi svit
Di drugačije more bit ?
Di ni sve na prišu,
Di judi normalno dišu.
Ti bi svit bi od dobrote i cvića
I sve bi bilo ko lipa priča.
U njemu bi se znalo ca je fameja,
covik bi covika u putu pozdravi,
a život bi se svaki don slavi.
O životu bi se mislilo ko o doru,
ne bi svak misli da je som u moru...
Da se probudit.....
A bit oni od pri
I. ( iz 2007., napisana za prijateljicu M.u nekim životnim problemima)
Živiš uspravno
a koliko si puta pala.
I neka je tako,
još bi mnogima ljubav dala.
Što si sve mogla ?
A koliko si učinila?
I nije ti žao
neka tebi život
nije puno dao.....
Kriješ se od ljudi
I mene to ne čudi.
Samo još u tebi čuđenja ima
i pitaš se –
Što je svima ?
Gdje su nestali?
Zašto su život
voljeti prestali ?
Govorenje mlajima ( 2007.godine )
Da se probudit u niki drugi svit
Di drugačije more bit ?
Di ni sve na prišu,
Di judi normalno dišu.
Ti bi svit bi od dobrote i cvića
I sve bi bilo ko lipa priča.
U njemu bi se znalo ca je fameja,
covik bi covika u putu pozdravi,
a život bi se svaki don slavi.
O životu bi se mislilo ko o doru,
ne bi svak misli da je som u moru...
Da se probudit.....
A bit oni od pri